Biti roditelj djeteta sa poteškoćama u razvoju
Kada se govori o djeci i odraslim osobama sa poteškoćama u razvoju, o aktuelnim i planiranim inicijativama vezano za ovu problematiku, vrlo rijetko se spominje podrška roditeljima i drugim članovima porodice. Roditelji se spominju uglavnom u kontekstu njihove važne uloge u ranoj intervenciji djeteta.
Kada sam počela raditi kao psiholog u Udruženju porodica djece i osoba sa poteškoćama u razvoju „Dajte nam šansu“ koje djeluje u Sarajevu, BiH, glavni zadatak u opisu mog posla je bio savjetodavni i terapijski rad sa roditeljima djece sa razvojnim poteškoćama. Činilo mi se to kao sasvim očekivan i uobičajen način pružanja podrške grupi koja je izložena povećanim i različitim stresorima što sa sobom nosi briga o djetetu sa poteškoćama. Međutim, ubrzo sam shvatila da ovakav tip podrške roditeljima gotovo da ne postoji ili je podrška sporadična i kratkotrajna.
To najbolje opisuje odgovor jedne mame na jednostavno pitanje Kako se vi osjećate?: „U tri godine, koliko tražimo pomoć za našeg sina, niko me nije pitao kako sam ja. Zatečena sam i ne znam šta da odgovorim“.
Kroz razgovore sa roditeljima uvidjela sam da je u pristupu ovoj problematici najvažniji segment izostavljen – roditelji. Uostalom ko vodi dijete na sve potrebne preglede, ko vodi dijete na terapije, radi vježbe sa djetetom u kući, donosi odluku o upisu djeteta u školu, traži asistenta u razredu, vodi logopedu, u školu, poslije škole kući, nalazi novac za kolica, plaća lijekove i tako dalje cijeli život.
Usljed nerazumijevanja potrebe roditelja za podrškom, šaljemo poruku da roditelji trebaju uvijek biti jaki, da trebaju uvijek znati koje korake poduzeti vezano za dijete, da ne smiju posustati, da ne smiju biti slabi ili pokazati slabost.
Tokom terapijskih grupa roditelji su često govorili o svojoj potrebi da samostalno zbrinu o djetetovim potrebama kako ne bi nikome smetali. Logično je da se javi „osjećaj smetanja“ kada su zanemareni, ignorisani i podcijenjeni problemi i prepreke sa kojima se roditelj nosi, te njihovi intenzivni osjećaji ljubavi i vezanosti prema djetetu koji su pomiješani sa bolom i patnjom.
Roditelji često ni sami ne prepoznaju potrebu da govore o sebi, niti imaju predstavu kako bi im psihološka podrška mogla biti od pomoći. To dolazi kao posljedica usmjerenosti društva, pa tako i roditelja, samo na dijete, zaboravljajući da je dijete dio porodice unutar koje svaki od članova ima značajan uticaj na ostale članove. Kroz pružanje podrške roditeljima, mi pomažemo djetetu sa poteškoćama u razvoju. Ukoliko se roditelji nisu adaptirali na poteškoću djeteta i nisu postigli uravnoteženu sliku djeteta, imat će poteškoće u prepoznavanju znakova koje šalje dijete i u pružanju sigurne baze iz koje dijete može da istražuje odnose sa drugim osobama, vjeruje drugima, razvija socijalne vještine i osjeća se voljenim i korisnim.
Važno je da razumijemo emocionalna stanja i faze kroz koje roditelji prolaze. Podrška bliskih osoba i drugih je od velikog značaja u ovom procesu. Grupe podrške, terapijske grupe, osobe koje će slušati i pokazati iskreno razumijevanje mogu olakšati.