Proces tugovanja

Tuga, kao i svaka druga emocija, ima svoju ulogu – govori nam da smo izgubili nešto što je nama veoma važno. To može biti gubitak bliske osobe, gubitak posla, gubitak prilike, gubitak nekog našeg sna o budućnosti ili slike o sebi, statusa u društvu i slicno. Prirodno je da osjećamo bol i patnju, kada izgubimo nešto vrijedno.

Pošto je doživljavanje tuge neugodno, mi na sve načine pokušavamo da izbjegnemo taj unutrašnji doživljaj ili da ga smanjimo, kroz distrakcije, racionalizacije, pokušaje promjene situacije. Ukoliko tome dodamo društvena pravila o tome koliko dugo bi neko trebao doživljavati tugu, na koji način je ispoljavati, šta treba raditi s njom, da li je primjereno da se u određenim situacijama doživljava tuga, te dobronamjerne upute drugih da ne plačemo i ne budemo tužni, postaje jasno zašto želimo da se riješimo tuge.

Međutim, tuga je nenaučen, spontan i prirodan proces koji ima svoju funkciju - funkciju puštanja izgubljenog, prihvatanja gubitka i kretanja naprijed. Ukoliko se tugovanje sputava zbog različitih faktora, može doći do pojave ljutnje usmjerene prema sebi ili drugima, krivnje, ogorčenosti, ovisnosti i slično. To nazivamo komplikovano tugovanje, jer može prerasti u depresiju ili anksioznost i može zahtijevati psihoterapijski rad.

Postoji nekoliko stanja kroz koja prolazimo tokom tugovanja, koja su potpuno prirodna i normalna: poricanje, krivnja, ljutnja, depresija i prihvatanje. Ne postoje pravila, niti redoslijed pojavljivanja ovih stanja, a svako od njih ima specifičnu i korisnu funkciju.

Ova stanja u procesu tugovanja mogu se ponavljati i pojavljivati bez redoslijeda.

Poricanje

Poricanje gubtika se dešava kada osoba pokušava da umanji ili odbija da prihvati situaciju. Poricanje spada u odbrambene mehanizme. Iako se smatra nezrelom odbranom, ono ima svoju itekako adaptivnu ulogu. Saznanje o gubitku može biti preplavljujuće i presnažno iskustvo, sa visokim intenzitetom uznemirenosti.

Većinom živimo sa uvjerenjem „Meni se to ne može desiti, ružne stvari se dešavaju drugima“. To dobro funkcioniše, sve dok nam se ne desi nešto loše. Tada ne znamo kako se nositi s tim. Upravo tada, poricanje pomaže da kupimo vrijeme neophodno da skupimo unutrašnju snagu, nađemo izvore podrške potrebne za suočavanje sa predstojećim krizama, te omogućimo postepen dotok novih i neočekivanih informacija.

Ljutnja

„Zašto baš meni, a ne nekom drugom? pitanje koje se prirodno nameće. Osjećaj pravednosti može narušen. Prirodno je da se tada pojavi ljutnja. Takva ljutnja je može biti iracionalna, može biti usmjerena prema Bogu, sudbini ili drugim osobama u okolini. To može stvoriti dodatni osjećaj krivnje. Izražavanje ljutnje nerijetko je društveno neprihvatljivo. Ipak, potiskivanje ljutnje ili njeno preusmjeravanje, može dovesti do dodatnog osjećaja krivnje i/ili ljutnje usmjerene prema sebi.

Krivnja

Ljudi pokušavaju dati smisao svojoj okolini, organizovati svoje iskustvo na skladan način. Vjerujemo da se stvari odvijaju po određenim pravilima, što dalje doprinosi osjećaju kontrole i sigurnosti. Ako vjerujemo da događaji imaju uzroke i posljedice, prirodno je da se nakon gubitka javi pitanje „Zašto baš meni?“. U pokušaju da dođemo do odgovora možemo razmišljati o svemu što smo možda uradili, a moglo je doprinijeti da se desi gubitak. Možemo razmišljati da smo na ovaj način kažnjeni od sudbine ili Boga za neku neprimjerenu misao, osjećaj ili nešto što smo uradili ranije. Kao objašnjenje može služiti i vjerovanje da se lošim ljudima dešavaju loše stvari, a dobrima dobre stvari, ostavljajući snažan osjećaj krivnje.

Depresija

Misli poput „Zašto se uopšte truditi, kada se ništa neće promijeniti?“ mogu voditi do osjećaja beznadežnosti i bezvoljnosti. U ovoj fazi počinjemo prihvatati da se gubitak desio. Možemo imati potrebu da se izolujemo i plačemo.

Depresivno raspoloženje može biti i prisilni odmor od niza stresnih događaja koji su prethodili gubitku.

Prihvatanje

U ovoj fazi počinjemo prihvatati da se desio gubitak i miriti se sa situacijom. Mnogi, koji su doživjeli značajne gubitke, kažu da zapravo nikada ne dođe do potpunog prihvatanja gubitka. Možemo govoriti više o adaptaciji na gubitka i novonastalu situaciju, gdje postepeno učimo kako da se prilagodimo na novonastale okolnosti i emotivno se mirimo sa situacijom.

Kada izgubimo nešto ili nekoga, prirodna emocija koja se javlja je tuga. Stoga, tu emociju ne treba sputavati, već dozvoliti da bude izražena, bez društvenih pravila na koji način, koliko dugo ili kada treba tugovati.

Podrška bliskih osoba i drugih je od velikog značaja u ovom procesu. Grupe podrške, terapijske grupe, osobe koje će slušati i pokazati iskreno razumijevanje mogu olakšati. Patnja, bol i tuga su dio ljudskog iskustva. Dopustiti da tuga bude izražena uz dijeljenje sa drugima je način na koji možemo rasti i ići prema naprijed, umjesto da budemo zakočeni u borbi sa emocijama koje vidimo kao neprihvatljive.