Novi dostižni snovi - Roditelji djece sa poteškoćama u razvoju
Da bismo mogli bolje razumjeti roditelje djece sa poteškoćama u razvoju i pružiti im podršku, važno je znati kroz koje faze prolazi jedan roditelj koji ima dijete sa poteškoćama u razvoju. Slijedi opis emocionalnih stanja kroz koja oni prolaze. Ove faze i stanja su prirodna reakcija na saznanje da će dijete imati poteškoće tokom razvoja i odrastanja.
Iščekivanje bebe
Svi smo barem nekada zamislili kako će dijete, koje planiramo da imamo u budućnosti, izgledati. Da li će imati našu kosu, boju očiju, visinu, da li će imati iste talente, vještine? Takva vrsta fantaziranja je posebno izražena kod budućih roditelja dok iščekuju bebu. Ovakvi snovi imaju svoju važnu ulogu – pomažu roditeljima da razviju afektivnu vezanost sa bespomoćnim i zavisnim novorođenčetom. Zahvaljujući razvoju čvrste i sigurne veze između roditelja i djeteta, roditelji su u stanju da prepoznaju i zaštite dijete od opasnosti, te u isto vrijeme dopuste djetetu da istražuje okolinu i razvije svoje potencijale. Tokom odrastanja djeteta, većina roditelja se polako prilagođava njegovim sposobonostima i mogućnostima, mijenjajući svoje snove prema onome što dijete zaista jeste i šta želi biti.
Šta se dešava sa ovim iskustvom kada roditelji dobiju dijete sa određenim poteškoćama? Roditelji su naglo suočeni sa realnošću, gdje postoji minimalna nada za ispunjenje njihovih snova.
Stvaranje novih snova
Nakon saznanja da dijete ima razvojne poteškoće, roditelji često prolaze kroz proces tugovanja. Postavlja se pitanje za čime roditelji tuguju?
Tuguju za izgubljenim predstavama o djetetu. Tokom tog procesa roditelji postepeno mijenjaju svoje predstave o djetetu, od onih koje predstavljaju savršeno, zdravo dijete do onih koje predstavljaju dijete sa poteškoćama, razvijajući nova očekivanja za dijete i nova očekivanja za sebe kao roditelja.
Tugovanje
Tuga, kao i svaka druga emocija, ima svoju ulogu – govori nam da smo izgubili nešto što je nama veoma važno. Tuga je nenaučen, spontan i prirodan proces koji ima svoju funkciju - funkciju puštanja izgubljenog sna i stvaranja novih, dostižnih snova. To je veoma važno za dobrobit djeteta i roditelja, te stvaranje veze između njih koja će omogućiti djetetu puni razvoj njegovih potencijala. Ukoliko se tugovanje sputava zbog različitih faktora, može doći do pojave ljutnje usmjerene prema sebi ili drugima, krivnje, ogorčenosti, ovisnosti i slično. Postoji nekoliko stanja kroz koja prolazimo tokom tugovanja: poricanje, anksioznost, krivnja, ljutnja i depresija. Ne postoje pravila, niti redoslijed pojavljivanja ovih stanja, a svako od njih ima specifičnu i korisnu funkciju.
Poricanje
Često možemo čuti od strane učitelja, stručnjaka ili drugih roditelja: „Majka neće da prizna da njeno dijete nikada neće moći...“, „Otac se ne može suočiti sa istinom da njegovo dijete ima ograničenja“ ili „Roditelji poriču da dijete ima poteškoću“. Poricanje spada u odbrambene mehanizme. Kada bi dopustili da nas preplave tako snažne informacije da nešto nije u redu sa djetetom, koje predstavlja sve ono što nam je vrijedno u životu, raspali bi se mentalno i fizički. To bi bilo presnažno iskustvo, sa visokim intenzitetom uznemirenosti. Poricanje poteškoće djeteta u prvih nekoliko mjeseci može dati vrijeme roditeljima da skupe unutrašnju snagu neophodnu da se suoče sa svim onim što predstoji.
Anksioznost
Anksioznost je emocija koja ima svoju funkciju - upozorava nas da je prisutna neka opasnost i da je neophodno da mobilizujemo energiju neophodnu za suočavanje sa potencijalnom opasnošću. Roditelji ulaze u totalno nepoznati svijet djeteta sa poteškoćama u razvoju, postoji toliko toga što trebaju naučiti, toliko važnih odluka koje treba donijeti, preispitivanja da li će moći i slično. Anksioznost obezbjeđuje energiju neophodnu za suočavanje sa svim onim što tek treba uraditi. Ona pokreće roditelje da traže različita rješenja, da idu naprijed.
Strah
Strah nas upozorava da je prisutna neka opsanost. Za roditelje djeteta sa razvojnim poteškoćama mnogo je potencijalnih opasnosti: svijest o svemu onome što se treba promijeniti iz korijena, protiv svoje volje – dosadašnji način života, karijera, slobodno vrijeme, očekivanja, planovi, te niz unutrašnjih promjena. Svijest o ranjivosti djeteta, te potreba da se povežemo sa njim uprkos osjećaju gubitka, s razlogom dovodi do prezaštitničkog ponašanja.
Krivnja
Vjerujemo da se stvari odvijaju po određenim pravilima, što dalje doprinosi osjećaju kontrole i sigurnosti. Ako vjerujemo da događaji imaju uzroke i posljedice, prirodno je da se kod roditelja koji dobiju dijete sa poteškoćama u razvoju javi pitanje „Zašto baš ja?“. Vjerovanje o povezanosti događaja i da se sve sa razlogom dešava vodi roditelje da tragaju za odgovorom na pitanje „Zašto baš ja?“. U pokušaju da dođu do odgovora, roditelji razmišljaju o svemu što su možda uradili, a moglo je doprinijeti poteškoći djeteta tokom trudnoće ili prije začeća: šta su jeli, pili, jesu li bili previše pod stresom, jesu li se trebali više odmarati i slično. Ako tu ne nađu vjerodostojan odgovor, razmišljaju da li su na ovaj način kažnjeni od sudbine ili Boga za neku neprimjerenu misao, osjećaj ili nešto što su uradili ranije. Kao objašnjenje može služiti i vjerovanje da se lošim ljudima dešavaju loše stvari, a dobrima dobre stvari, ostavljajući snažan osjećaj krivnje. Krivnja može da objasni neobjašnjivo, i zato je prihvatljiva. Bolji je bilo kakav odgovor od nikakvog, odnosno od saznanja da se stvari dešavaju nasumično bez ikakve kontrole nad životom i univerzumom.
Depresija
Misli poput „Zašto se uopšte truditi, kada se ništa neće promijeniti?“, „Za svaki napredak je potrebno mnogo truda“ , „Nikad neće biti bolje“ vode do osjećaja beznadežnosti i bezvoljnosti. Depresivno raspoloženje može biti prisilni odmor. Mozak treba vrijeme da se oporavi, tijelo treba da se odmori, roditelji treba da uspore ritam. Depresija je signal roditeljima da je vrijeme za promjenu, da treba da uvedu ravnotežu i brigu o sebi, da razmisle o svojim prioritetima.
Ljutnja
„Zašto baš meni, a ne nekom drugom?“, pitanje koje se prirodno nameće. Posebno kada roditelji, tokom sopstvenog propitivanja, shvate da nisu ništa uradili što bi moglo biti uzrokom djetetove poteškoće. Osjećaj pravednosti je narušen. Prirodno je da se pojavi ljutnja. Takva ljutnja je često iracionalna, može biti usmjerena prema Bogu, sudbini ili pak djetetu. To stvara dodatni osjećaj krivnje. Ipak dijete nije tražilo da ima poteškoću. Tada se ljutnja može preusmjeriti na partnera, ili na brata/sestru koji nema razvojnu poteškoću ili stručnjake. Pa neko mora biti kriv? Izražavanje ljutnje nerijetko je društveno neprihvatljivo. Potiskivanje ljutnje ili njeno preusmjeravanje, može dovesti do dodatnog osjećaja krivnje i/ili ljutnje usmjerene prema sebi.
Ova stanja u procesu tugovanja mogu se pojavljivati i nestajati u različitim fazama porodičnog života, posebno u fazama promjena – kada dijete treba poći u školu, kada ulazi u period adolescencije, po završetku školovanja i slično. Svaki od tih perioda nosi sa sobom određene gubitke – saznanje da dijete neće pohađati redovnu školu, da neće otići na koncert sa prijateljima, razvijati ljubavne veze, maturirati i dobiti prvo zaposlenje. Kada izgubimo nešto ili nekoga, prirodna emocija koja se javlja je tuga. Stoga, tu emociju ne treba sputavati, već dozvoliti da bude izražena, bez društvenih pravila na koji način, koliko dugo ili kada treba tugovati. Krajnji cilj nije prihvatanje poteškoće djeteta, jer kako navode mnogi roditelji nikada ne mogu prihvatiti poteškoće sa kojima se dijete nosi u razvoju, već adaptacija na sve ono što poteškoća nosi sa sobom i stvaranje novih, dostižnih snova.